Foto: Vijesti Plus
Uoči promocije romana Svjetla iznad Arhangelska u banjalučkoj Kući Milanovića, sa autorom Zoranom Jelićem razgovarala je Neda Gavrić. Jelić je otkrio kako je istinita porodična drama prerasla u filmski scenario, a zatim u njegov prvi roman, te kako su se u priču uplele tajne službe, ljubav i izdaja.
Neda Gavrić: Ono što je važno pomenuti čitaocima jeste da je knjiga zasnovana na istinitom događaju i da je u pitanju otkrivanje jedne porodične tajne. Možete li nam reći nešto više o tome?
Zoran Jelić: Koristio sam elemente istinite priče. Konkretno, u pitanju je bio događaj koji se desio u mojoj porodici 2001. ili 2002. godine, kada sam još bio dete. Moj pokojni deda je primio poziv nepoznate starice koja je rekla da zna gde je tačno ubijen njegov najstariji brat, moj deda-stric. On je bio pripadnik jednog ogranka Jugoslovenske vojske u otadžbini i posle rata se dugo godina krio uz pomoć jataka, sve dok ga njegov prijatelj nije izdao Udbi, koja ga je na kraju likvidirala. Starica je znala tačno gde je on ubijen, streljan i pokopan. To je bio veliki šok za nas. Moj otac i deda su otišli tamo, otkopali ga i preneli na lokalno groblje Markovac kod Čelinca, gde ga je sveštenik sahranio i opojao. Nedugo potom ta starica se upokojila i tek tada priča počinje da se raspliće. Saznali smo da mu je ona svojevremeno pomagala, da su čak bili u nekoj vrsti ljubavne veze, a da ga je taj prijatelj izdao možda čak i iz ljubomore.
Neda Gavrić: Kako je jedna tako snažna porodična priča dobila svoj književni oblik?
Zoran Jelić: Kada slušate tu priču, prvo pomislite da je ona sama po sebi izuzetno snažna i da joj uopšte nije potrebna bilo kakva umetnička transpozicija. Međutim, i ranije sam imao ideje da u radnju provučem još neke elemente – poput Udbe, otvaranja arhiva nakon pada Miloševićevog režima posle 5. oktobra, a bio sam delimično fasciniran i životom akademika Dragoslava Mihailovića. Sve se to akumuliralo i rezultovalo sinopsisom, a zatim i scenarijem. Kada sam napisao scenario, bio sam šokiran kakvu sam priču dobio. Tada mi je moj profesor rekao da je to odlična osnova za roman. Još od prvog susreta sa delom Miloša Crnjanskog imao sam želju da se oprobam u proznoj formi i znao sam da je to pravi trenutak.
Neda Gavrić: Forma scenarija i proznog dela se znatno razlikuju. Koliko je bilo zahtevno preformatirati scenario u roman?
Zoran Jelić: Bilo je veoma izazovno i nimalo lako, jer sam se tada prvi put susreo sa pisanjem proze. Do tada sam radio samo scenarija i drame, gde zapravo pišete u kadrovima, stvarate predložak za film ili pozorište. Mislio sam da će transpozicija ići lako, ali nije bilo tako. Ipak, vremenom sam nesvesno primenio metodu kojom sam svu tu vizuelnost karakterističnu za scenario prelio u neku vrstu poetske vizuelnosti. Tako sam nenamerno dobio i elemente magijskog realizma – sve je odjednom postalo slikovito. U jednom trenutku sam se potpuno prepustio tome i doživeo ogromnu satisfakciju. Na kraju sam, na neki način, izgradio sopstvenu autorsku poetiku i stil. Danas, kada uporedim taj scenario i roman, to su potpuno različite stvari.
Neda Gavrić: Čini se da bi ova priča lako mogla da se vrati na filmsko platno, ali i da se iz same knjige razviju bar još dve posebne priče.
Zoran Jelić: I te kako. Radnja romana počinje nakon pada Miloševićevog režima, kada glavni junak, književnik u penziji, prima tajanstveni poziv – baš kao što počinje i moja porodična priča. Nepoznata osoba mu govori gde se nalaze dosijei Udbe koji se tiču njegove prošlosti. Da ne otkrivam previše detalja, ispostavlja se da jedan udbaš vadi te dokumente iz arhiva kako se ne bi kompromitovao, jer želi da se dodvori novoj vlasti i promeni politički dres. Zanimljiv je taj fenomen, o čemu sam nedavno i razgovarao sa prijateljima, da postoje indicije kako i dan-danas pojedinci u obaveštajnim strukturama nasleđuju pozicije sa oca na sina. To mi je fascinantno – kao da nasleđujete posao u Udbi. Kada bi se samo taj segment izvukao, mogla bi da se snimi čitava sezona serije u HBO formatu.
Neda Gavrić: Kakva su očekivanja od banjalučke promocije u Kući Milanovića i imate li tremu pred domaćom publikom?
Zoran Jelić: Ima treme, kako da ne. Led sam već probio promocijom na Sajmu knjiga, što mi je mnogo pomoglo, ali Kuća Milanovića je veliki događaj. Ovo je moj grad, tu su moji sugrađani i svakako osećam veliku odgovornost. Ipak, ne pravim razliku između velikih i manjih mesta u kojima tek planiram promocije. Najvažnije mi je da izađem pred ljude, predstavim roman na najbolji mogući način, ali i da ih stimulišem da, ukoliko u svojim porodicama imaju slične neispričane priče, pokušaju da ih zabeleže.
Neda Gavrić: Na koji način čitaoci trenutno mogu da dođu do vašeg romana?
Zoran Jelić: Knjiga je trenutno dostupna u Banjaluci, u knjižari Ramajana, koja se nalazi u suterenu zgrade tačno preko puta Borčevog stadiona. Nadam se da će se uskoro naći i u knjižari Kultura – to je već trebalo da se desi, ali rešavamo neke pravne detalje. Naravno, svi zainteresovani mogu da mi se jave direktno putem društvenih mreža i rado ću im izaći u susret i dostaviti knjigu.
