Foto: Vijesti Plus
U okviru 21. Dana porodične medicine Republike Srpske na Jahorini, gost specijalnog izdanja podkasta „Istine iz ordinacije“ bio je dr Dimitrije Jakovljević, ugledni stručnjak koji već decenijama živi i radi u Finskoj. Kao vodeći gerijatar i senior konsultant u bolnici u Helsinkiju, te predstavnik Finske u radnim tijelima Evropske unije za pitanja gerijatrije, dr Jakovljević je podijelio dragocjena iskustva o funkcionisanju skandinavskog zdravstvenog modela, izazovima starenja populacije, palijativnom zbrinjavanju i mogućnostima primjene novih znanja u zdravstvenom sistemu Republike Srpske.
Razgovor je vodio prim. dr Draško Kuprešak, koji je sa uvaženim gostom otvorio ključna pitanja uloge primarne zdravstvene zaštite, važnosti kontinuiteta javnozdravstvenih politika i unapređenja brige o starijoj populaciji.
Povezivanje sistema i pogled u budućnost
Prim. dr Draško Kuprešak: Doktore Jakovljeviću, dobro došli na Jahorinu i na 21. Dane porodične medicine. Ovo je zaista impresivan jubilej. Kakvi su Vaši prvi utisci sa konferencije čiji je centralni motiv „Porodična medicina – snaga u zajednici, nit koja povezuje“?
Dr Dimitrije Jakovljević: Prije svega, veliko hvala na pozivu da učestvujem u radu vašeg 21. skupa. Trajanje od 21 godinu predstavlja ogromno akumulirano iskustvo. To je jasan znak i temeljna osnova za budućnost, posebno kada pogledate teme koje ste pripremili za ovu godinu. One donose upravo taj prijeko potrebni pogled u budućnost – bave se onim što je izuzetno aktuelno danas, ali istovremeno postavljaju pravce razvoja. Izuzetno mi je drago što sam bio u prilici da predavanjem i diskusijom skrenem pažnju na značaj starije populacije. Ključno je pitanje na koji način zdravstveni sistem u Republici Srpskoj može da se prilagodi povećanom broju starijih sugrađana – jer stariji ljudi nisu zdravstveni problem, oni su zdravstveni izazov i resurs društva.
Finski model i jugoslovenska iskustva: Korijeni i razlike
Prim. dr Draško Kuprešak: Medicinski fakultet ste završili u Novom Sadu i poznajete organizacijske osnove bivšeg sistema. Finski i jugoslovenski sistem primarne zaštite imali su zanimljive dodirne tačke sedamdesetih godina. Kako iz današnje perspektive poredite te organizacione modele?
Dr Dimitrije Jakovljević: To je zaista fascinantna istorijska poveznica. Sedamdesetih godina finski stručnjaci su dolazili u Jugoslaviju da se upoznaju sa našim konceptom primarne zaštite, koji je za to vrijeme bio izuzetno napredan. U Finskoj je težište bilo na ljekaru opšte prakse u zdravstvenim centrima (Terveyskeskus), dok je kod nas postojala praksa da na primarnom nivou imate i ginekologa, pedijatra, pa i kardiologa. Fincima je tada to bio izazov – pitali su se da li je to ekonomski opravdano ili stvara dodatne troškove.
Zanimljivo je i poređenje projekta MONICA koji je sprovodila Svjetska zdravstvena organizacija. Smrtnost od kardiovaskularnih bolesti sedamdesetih godina u Vojvodini i u Severnoj Kareliji u Finskoj bila je u samom svetskom vrhu i vrlo slična. Ključna razlika je u tome što su Finci kroz projekat Severne Karelije i dugoročne javnozdravstvene strategije uspjeli da ostvare dramatičan i dugotrajan pad kardiovaskularnog mortaliteta, koji održavaju i danas, 50 godina kasnije.
Prevencija i stilske navike kao zdravstveni prioritet
Prim. dr Draško Kuprešak: Šta su zapravo bili glavni uzroci tako visoke smrtnosti i kako je Finska uspjela da preokrene taj trend?
Dr Dimitrije Jakovljević: Radilo se o identifikaciji ključnih faktora rizika i drastičnim promjenama u prehrambenim navikama. U Vojvodini je tradicionalna ishrana podrazumijevala veliku upotrebu svinjske masti i soli kroz suhomesnate proizvode. U Severnoj Kareliji to je bila sušena, soljena riba i masovni unos mliječnih masti (puter).
Sistematskim radom primarne zdravstvene zaštite, edukacijom stanovništva i uvođenjem zdravijih alternativa – poput smanjenja unosa soli i zamjene zasićenih masti – Finska je napravila istorijski iskorak. To pokazuje da je ulaganje u prevenciju višestruko isplativo. Rezultati preventivnih programa ne vide se od danas do sutra; oni dolaze nakon 15, 20 ili 30 godina, ali donose trajnu dobrobit i čuvaju vitalnost nacije.
Finansiranje i organizacija: Stabilnost bez obzira na politiku
Prim. dr Draško Kuprešak: Kako je danas organizovana i kako se finansira primarna zdravstvena zaštita u Finskoj?
Dr Dimitrije Jakovljević: Zdravstveni centri (Terveyskeskus) su nosioci primarne zaštite na lokalnom nivou. Finansiranje se vrši iz lokalnih samouprava i poreza koje plaćaju svi građani – uključujući i one koji primaјu socijalne naknade. Svaki građanin ima garantovan osnovni paket zdravstvene zaštite.
Postoji sistem participacije koji je jasna ekonomska kategorija, ali je socijalno zaštićen. Za opšte lijekove fond pokriva određeni procenat, za hronične i kardiovaskularne bolesti pokrivenost je 60%, dok je za dijabetes i maligna oboljenja pokrivenost 100%. Takođe, postoji godišnji limit (tzv. “plafon”) troškova za lijekove – kada pacijent u toku godine potroši oko 600 evra na participacije, svaki sljedeći lijek plaća simbolično 1 evro.
Ono što je najvažnije: Finska ima dugoročne zdravstvene strategije koje se planiraju za period od 20, 30 ili 50 godina. Kada se strategija i zakon izglasaju u parlamentu, one se ne mijenjaju sa promjenom vlade ili političkih garnitura. Politika ne utiče na kontinuitet zdravstvenog sistema.
Pitanje eutanazije i razvoj palijativne medicine
Prim. dr Draško Kuprešak: U javnosti se često spominje pitanje eutanazije u skandinavskim zemljama. Kakav je stav Finske po tom pitanju i dokle se stiglo u toj oblasti?
Dr Dimitrije Jakovljević: To je odličan primjer kako finski sistem reaguje na izazove. Nakon velike javne debate 2017. godine, kada je pokrenuta inicijativa za legalizaciju eutanazije, parlament nije donio odluku preko noći pod pritiskom javnosti ili pojedinih političkih opcija. Formirana je interdisciplinarna radna grupa vrhunskih stručnjaka sa zadatkom da u naredne tri-četiri godine detaljno analizira problem.
Zaključak te obimne analize bio je da Finska u tom momentu ne treba da uvodi eutanaziju, već da drastično unapredi i reorganizuje sistem palijativnog zbrinjavanja. Kao rezultat toga, Finska je izgradila jedan od najboljih i najjasnijih sistema palijativne medicine u Evropi. Suština je pružiti pacijentu dostojanstven život i maksimalnu podršku do samog kraja. Eutanazija je možda krajnji izlaz za vrlo uzak broj slučajeva, ali primarni zadatak struke i društva jeste da iskoristi sve kapacitete kako čovjek ne bi patio.
Modeli koji bi mogli biti primijenjeni u Republici Srpskoj
Prim. dr Draško Kuprešak: Koja bi iskustva iz Finske mogla biti primjenjiva u Republici Srpskoj, posebno kada je u pitanju briga o starijima i teškim bolesnicima?
Dr Dimitrije Jakovljević: Jedan od najefikasnijih modela jeste razvoj kućne njege i koncept “mobilne bolnice”. Na prvi pogled to izgleda kao skup projekat jer zahtijeva terenske ekipe, vozila i opremu. Međutim, kada uporedite troškove hospitalizacije, izgradnje novih bolničkih kapaciteta i dugotrajnih ležanja, mobilna bolnica je daleko ekonomičnija i humanija. Ona dovodi zdravstvenu uslugu direktno u dom pacijenta.
Što se tiče gerijatrije, koja je ujedno jedna od najmlađih medicinskih disciplina jer se bavi najstarijom populacijom, u Republici Srpskoj bi se mogao napraviti odličan iskorak kroz uvođenje ciljanih jedogodišnjih edukativnih kurseva i subspecijalizacija za ljekare porodične medicine. Nije najvažniji papir ili diploma, već praktična znanja i vještine koje bi ti ljekari primijenili na terenu kao motorna snaga novog sistema.
Poruka kolegama u porodičnoj medicini
Prim. dr Draško Kuprešak: Na kraju našeg razgovora, koju biste poruku poslali ljekarima i zdravstvenim radnicima u porodičnoj medicini Republike Srpske?
Dr Dimitrije Jakovljević: Poručio bih im prije svega da je njihov posao izuzetno važan i ključan za kompletno društvo. Ljekari porodične medicine su prvi u kontaktu sa pacijentom, oni prate njegov život, znaju njegovu porodicu i održavaju kontinuitet zdravstvene zaštite.
Svjestan sam ekonomskih i organizacionih teškoća s kojima se susreću – to su teški izazovi, ali moraju biti prolazni. Potrebno je strpljenje i mudro planiranje. Stara narodna izreka kaže: „Dva puta mjeri, jednom sjeci.“ Ne treba slijepo kopirati tuđe sisteme – bilo španski, finski ili neki treći – već treba testirati pilot-projekte, izvući najbolje ideje i prilagoditi ih lokalnim potrebama. Velike, strukturalne odluke moraju se donositi dugoročno, jer samo tako možemo obezbijediti da zdravlje našeg naroda u narednim decenijama bude na znatno višem nivou.
