Foto: Vijesti Plus
Ovogodišnja Škola arheologije na tvrđavi Kastel u Banjaluci donijela je nova značajna otkrića. O tome šta se sve krije ispod tla jedne od najpoznatijih banjalučkih lokacija, kako napreduju istraživanja skeletnih ostataka te koliki je značaj praktičnog rada za studente, voditelj i novinar Dragan Grbić razgovarao je sa profesoricom i doktoricom Ivanom Pandžić.
Dragan Grbić: Kako je protekla ovogodišnja Škola arheologije i kolika je važnost da studenti imaju priliku da učestvuju na ovakvim terenskim projektima?
Prof. dr Ivana Pandžić: Naravno, to zavisi od toga šta studenti studiraju. U ovom slučaju obuhvaćeni su naši studenti istorije i studenti istorije i arheologije. Spajamo studente oba javna univerziteta u sklopu Škole arheologije. Svi oni slušaju predmet Arheologija, a metodologija arheoloških istraživanja je najbitnija stvar u našoj nauci. I istoričari i arheolozi moraju da poznaju osnove da bi sutra, kada se budu bavili radom — bilo terenskim ili samo čitanjem radova — razumjeli to što čitaju. Praktičan rad je u suštini 90% sticanja znanja u svakoj praksi, pa tako i u arheološkoj.
Dragan Grbić: Kakve su reakcije studenata kada se prvi put susretnu sa radom na terenu?
Prof. dr Ivana Pandžić: U početku možda budu malo skeptični i malo se plaše, posebno oni koji ne znaju šta ih tačno čeka. Ali po završetku svake Škole arheologije, oni se mnogo bolje upoznaju. Ovo radimo sa studentima prve godine koji su tek došli na studije, pa se oni tu povežu. Posljednje tri godine imamo i starije studente koji se na sopstveno insistiranje uključuju u dalji rad škole i vode mlađe kolege. Razmjenjuju iskustva među generacijama, tako da postoji i taj jako važan socijalni momenat.
Dragan Grbić: Javnost je upoznata sa dva nova otkrića na lokalitetu. O kakvim pronalascima je riječ i šta nam oni govore o prošlosti Banjaluke?
Prof. dr Ivana Pandžić: Kada je Škola arheologije započela, zaista nismo očekivali da ćemo naići na kompletne nekropole. Informacija o dva skeleta izašla je u javnost, ali do danas, na samom kraju ovogodišnjeg istraživanja, pronašli smo još dva. Trenutno smo na broju od ukupno 16 pronađenih skeleta tokom proteklih sedam godina.
Uzorke smo slali na Institut u Rumuniju, gdje smo dobili C14 analizu koja daje apsolutnu hronologiju. Tih osam poslatih uzoraka kreće se u rasponu između 14. i 18. vijeka. Dakle, u pitanju je kasni srednji vijek — period koji u Banjaluci do sada nismo imali evidentiran na ovaj način. Naš krajnji cilj je turistička prezentacija i dopuna ponude Kastela, sa planom da ovaj dio bude reprezentativno predstavljen i zaokruži priču o srednjovjekovnoj Banjaluci.
Dragan Grbić: Da li se na osnovu dosadašnjih radova očekuje još grobova i skeleta na ovoj lokaciji?
Prof. dr Ivana Pandžić: Naznake su svakako da će ih biti još. Istraživanje skeleta je vrlo pipav posao koji prilično usporava rad. Često me pitaju dokad ćemo kopati, ali to zaista ne zavisi od nas. Pogotovo jer studenti prve godine nemaju iskustva, pa su nam stariji studenti zlata vrijedni u vođenju tima. Inače, arheologa u Republici Srpskoj nema dovoljno, a ove godine nas je četvoro radilo na lokalitetu — kolege sa Pala, iz Gradiške i iz Banjaluke.
Dragan Grbić: Koliko u prosjeku traje iskopavanje i obrada jednog skeleta?
Prof. dr Ivana Pandžić: To zavisi od veličine skeleta, njegovog položaja i pristupačnosti, ali nikako manje od dva dana po skeletu da bi se on detaljno očistio. Svaki skelet mora da se precizno nacrta na milimetarskom papiru, izradi se tehnički crtež, a zatim se radi fotografisanje, fotogrametrija i snimanje dronom. Dokumentacija nam je ključna jer kada skelete uklonimo sa terena, više nema nazad. Ako posao ne uradimo kako treba, kasnije nam nedostaju podaci prilikom analiza. Sve te podatke digitalizujemo i unosimo u jedinstvenu mapu.
Dragan Grbić: Kada govorimo o pronađenim skeletima, šta nam govori njihova struktura i starosna dob?
Prof. dr Ivana Pandžić: Među 16 pronađenih skeleta imamo sigurno tri dječja. Jedan pronađeni skelet pripadao je novorođenčetu ili bebi mlađoj od godinu dana i nalazio se neposredno ispod skeleta starije osobe. Druga dva dječja skeleta su starosti između godinu i po i tri godine. Ostali skeleti pripadaju uglavnom muškim individue, uz znatno manji broj ženskih. Pronašli smo i dvije jame u kojima je bilo više sahranjenih osoba zajedno. U saradnji sa kolegama iz Beograda utvrdili smo da se u jednoj jami, prema broju vilica, nalazilo najmanje 12 osoba, a uzorci su poslati na dalja ispitivanja.
Dragan Grbić: Nalazimo se u takozvanoj Prostoriji 10. Šta se tačno ovdje otkrivalo?
Prof. dr Ivana Pandžić: Teren smo podijelili u cjeline po prostorijama. U Prostoriji 10 nalazimo se na mjestu gdje je 2024. godine otkriven i obrađen jedan skelet. Ove godine smo nivo hodanja spustili sve do zidova, čime je prava arheologija tek započela. Svi skeleti na koje smo naišli položeni su u istom pravcu — glave su orijentisane prema jugozapadu, a noge prema sjeveroistoku.
Dragan Grbić: Kako je moguće da se skeleti nalaze jedan pored drugog, a da nisu iz istog vremenskog perioda?
Prof. dr Ivana Pandžić: Razlog leži u dubini ukopavanja. Neki skeleti su sahranjivani pliće u odnosu na druge. Kada sve podatke unesemo na mapu — uz precizno mjerenje dubina i kota pomoću nivelira i totalne stanice — i uporedimo ih sa rezultatima datovanja, dobijemo tačnu sliku temporalnih slojeva. Arheologija danas sarađuje sa arhitektima, građevinskim inženjerima i drugim strukama. Ta interdisciplinarnost je ključna za rješavanje ovakvih enigmi.
Dragan Grbić: Nalazimo se i u Prostoriji 11. Šta je ovdje zabilježeno tokom ovogodišnjih radova?
Prof. dr Ivana Pandžić: U Prostoriji 11 ove godine smo obradili dva skeleta. Ispod jedne starije individue ukazao se skelet bebe. Takođe, otkrili smo i posljednji skelet za ovu sezonu — sačuvane su butne kosti, karlica i prsti desne ruke, dok je donji dio uništen kasnijom gradnjom zidova. Pored skeleta, nađeno je i nešto popratnog materijala, poput keramičkih posuda i životinjskih kostiju. Sve to se pakuje, nosi u muzej na pranje i detaljnu analizu po slojevima.
Dragan Grbić: Na koji način se lokalitet štiti do naredne sezone iskopavanja?
Prof. dr Ivana Pandžić: Zidove i osjetljive dijelove prekrivamo specijalnim folijama u saradnji sa Republičkim zavodom za zaštitu spomenika. Otkopavanjem izlažemo materijal zubu vremena, pa je zaštita obavezna. U izradu projekta zaštite i konzervacije uključeni su i studenti arhitekture. Konzervacija i restauracija su često znatno skuplje od samog arheološkog iskopavanja, ali ovaj lokalitet zaslužuje da bude adekvatno zaštićen i prezentovan javnosti.
Dragan Grbić: Za kraj, s obzirom na to da u našoj zemlji nedostaje arheološkog kadra, kakvu poruku biste poslali budućim studentima?
Prof. dr Ivana Pandžić: Arheologija je izuzetno zanimljiv i dinamičan poziv. Ove godine se moramo pohvaliti da na Odsjeku za istoriju Univerziteta u Banjaluci imamo 19 upisanih studenata, što je sjajan skok nakon višegodišnjeg jednocifrenog broja. Ponosni smo na to i trudićemo se da održimo taj trend i budemo još bolji u narednim sezonama.
