Saša Grbić upozorava na alarmantne podatke MUP-a i revizije: Vršnjačko nasilje u Republici Srpskoj poprima oblik pandemije

Nasilje među djecom u Republici Srpskoj odavno je prešlo granicu pojedinačnih incidenata i poprima oblik društvene pandemije. Dok zvanični podaci Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) bilježe nagli porast prijava, institucije sistema reaguju sporo, tromo i često samo formalno. Na ovo je oštro ukazao Saša Grbić, poslanik SDP BiH u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS), analizirajući Izvještaj revizije učinka pod nazivom „Prevencija vršnjačkog nasilja u Republici Srpskoj“.

„Nasilje nad djecom je ozbiljan društveni problem koji se manifestuje kroz fizičko, psihičko i verbalno zlostavljanje, kao i zanemarivanje. Osnovni problem je što se ono ne prepoznaje na vrijeme, zbog čega izostaju pravovremena pomoć žrtvi i adekvatna kazna za počinioce“, upozorava Grbić.

Podaci koje je iznio oslikavaju dubinu krize u obrazovnom i bezbjednosnom sistemu.

Crna statistika: 90 slučajeva i 150 maloljetnih nasilnika

Dok je u školskoj 2022/23. godini evidentirano 75 slučajeva vršnjačkog nasilja, najnoviji podaci MUP-a za 2025. godinu pokazuju drastičan rast – evidentirano je 90 slučajeva.

Statistika za prošlu godinu krije zabrinjavajuće detalje:

150 maloljetnika se pojavljuju kao počinioci (132 dječaka i 18 djevojčica).
Nasilje je izvršeno nad 128 vršnjaka.
Među nasilnicima je 76 osnovaca i 74 srednjoškolca.
U ovim događajima sedmoro djece je teško povrijeđeno, dok je 38 zadobilo lakše povrede.

Policija je nadležnim tužilaštvima podnijela 33 izvještaja protiv 51 maloljetnika zbog sumnje da su počinili 37 krivičnih djela, među kojima su teške tjelesne povrede, nasilničko ponašanje, pa čak i jedno polno nasilje.

Šokantni primjeri iz škola: Gdje sistem zakazuje?

Grbić je tokom izlaganja podsjetio na nekoliko stravičnih slučajeva iz prakse koji pokazuju tromost sistema i odsustvo odgovornosti.

Banjaluka (OŠ “Ivan Goran Kovačić”): Slučaj vršnjačkog nasilja koji je počeo još u prvom razredu kod djeteta od svega 7 godina. U drugom razredu zabilježeni su teži oblici – guranje, davljenje, vrijeđanje i otimanje užine. Roditelji su ukazali da se na stručnu procjenu čekalo čak godinu i po dana, dok je nasilnik za to vrijeme normalno išao u školu, a prestrašena djeca su odbijala da dolaze na nastavu.
Banjaluka (Borik): Slučaj u kojem je brutalno pretučena učenica devetog razreda, dok su njeni školski drugovi sve to nijemo posmatrali i snimali mobilnim telefonima.
Mrkonjić Grad (OŠ “Ivan Goran Kovačić”): Jeziva svjedočanstva roditelja o djeci koju su vršnjaci odvodili u toalete i svlačionice, vezali uz radijatore, stavljali im torbe na glavu i brutalno tukli kaiševima i nogama. Najgora od svega bila je reakcija direktorice koja je negirala postojanje nasilja. Nakon pritiska javnosti podnijela je ostavku, inspekcija je utvrdila propuste škole, ali pitanje krivične i disciplinske odgovornosti prosvjetnih radnika koji su žmirili na nasilje i dalje je bez odgovora.

Nevidljivo nasilje na mrežama i u školskim wc-ima

Psiholozi upozoravaju da fizičko nasilje često prati ono “nevidljivo” – sajberbuling (cyberbullying), ismijavanje, ignorisanje i izopštavanje iz grupe na društvenim mrežama. Ovakvi oblici zlostavljanja dugo ostaju skriveni od odraslih, a kod djece izazivaju anksioznost, osjećaj manje vrijednosti i depresiju.

„Alarmi su se upalili nakon tragedije u beogradskoj školi ‘Ribnik’, ali mjere koje se kod nas preduzimaju uglavnom su formalne, a ne suštinske“, ističe poslanik SDP-a.

Revizorski izvještaj je ogolio sistemske propuste:

Nema zakonske definicije: Vršnjačko nasilje nije posebno definisano u našim zakonima i podzakonskim aktima.
Odsustvo strategije: Republika Srpska nema konkretne strateške dokumente koji se bave ovom temom.
Parcijalne evidencije: Ne postoji jedinstvena baza podataka o nasilju i preduzetim mjerama; institucije podatke kriju ili ih razmjenjuju neefikasno.
Ministarstvo bez izvještaja: Ministarstvo porodice, omladine i sporta od 2019. godine nije Vladi RS dostavljalo izvještaje o realizaciji Protokola o nasilju nad djecom, pravdajući to “nemogućnošću prezentovanja pouzdanih podataka”.

Loš obrazovni sistem kao izvor frustracije i agresije

Grbić je povukao direktnu paralelu između loše organizovanog školskog sistema i rasta agresije među djecom. Podsjetio je na katastrofalne rezultate PISA testiranja od prije nekoliko godina, nakon čega je RS, umjesto reformi, izabrala – povlačenje iz testiranja.

„Naša djeca su preopterećena provjerama znanja, frustrirana i pod stresom. Ponašanje pojedinih nastavnika koji ‘gledaju kroz prste’ privilegovanoj djeci prilikom ocjenjivanja stvara animozitet i rađa agresiju prema toj istoj djeci“, objašnjava Grbić.

Pet ključnih koraka za spas sistema

Na kraju svog izlaganja, poslanik Saša Grbić je iznio jasne i radikalne zahtjeve koji se moraju hitno sprovesti kako bi se zaštitila djeca u Republici Srpskoj:

Izmjena zakona: Hitno definisati pojam vršnjačkog nasilja i pooštriti kaznene mjere.
Udaljavanje nasilnika i kazne za roditelje: Djeca koja vrše nasilje moraju biti izmještena iz te sredine kroz uvođenje posebnog vremena za nastavu, uvođenje rigoroznih novčanih kazni za roditelje, te uvođenje sistema društveno-korisnog rada (uređenje dvorišta, pomoć starijima ili djeci sa posebnim potrebama).
Suštinska reforma obrazovanja: Smanjiti opterećenje učenika, omogućiti im izbor predmeta prema afinitetima kako bi se smanjio nivo stresa i škola postala sretnije mjesto.
Odgovornost i obuka prosvjetara: Nastavno osoblje, ali i tehnički radnici (spremačice, domari) moraju proći hitne obuke za prepoznavanje i sprečavanje nasilja na kritičnim tačkama poput školskih toaleta i svlačionica.
Kraj “štimanja” ocjena: Zaustaviti praksu u kojoj nastavnici vještački štimaju broj negativnih ocjena do granice koju pravilnik dozvoljava, ignorišući realno (ne)znanje.